Sedam godina živjela bez struje i brinula o bolesnom sinu: Kada je svjetlo konačno stiglo, jedna navika otkrila je težinu njenog života

Đurđina Prerad Simić iz banjalučkog naselja Drakulići provela je punih sedam godina bez električne energije, nastojeći istovremeno prehraniti porodicu i brinuti o svom teško bolesnom sinu Dejanu. Njena svakodnevica bila je obilježena nedostatkom novca, hrane, lijekova i osnovnih uslova za život. Nakon što je njena priča dospjela u javnost, radnici Elektrokrajine 13. novembra 2026. godine ponovo su priključili porodičnu kuću na električnu mrežu. Ipak, jedan naizgled sitan detalj nakon povratka struje pokazao je koliko su godine provedene u mraku uticale na njene svakodnevne navike.
U naselju Drakulići, nedaleko od centra Banjaluke, Đurđina je godinama pokušavala održati domaćinstvo u okolnostima koje su zahtijevale mnogo odricanja. Kao samohrana majka dvoje djece, najveći dio pažnje usmjeravala je na tridesetogodišnjeg sina Dejana, čije ozbiljno zdravstveno stanje zahtijeva svakodnevnu njegu, lijekove i stalnu podršku.
Porodica nije imala stabilne prihode koji bi joj omogućili sigurnije podmirivanje osnovnih potreba. Đurđina je ranije radila različite poslove, a posljednjih godina povremeno zarađivala čišćenjem. Međutim, takvi poslovi nisu donosili dovoljno novca da bez stalne brige može kupovati hranu, potrebne lijekove i ogrjev za hladnije dane.
Posebno težak dio njene svakodnevice predstavljala je činjenica da je u kući godinama nedostajala električna energija. Dok su drugi domaćini koristili rasvjetu i kućanske aparate, Đurđina je morala pronalaziti načine da obavi poslove koji se inače smatraju sasvim uobičajenim. Svaki dan zahtijevao je dodatno planiranje, a briga o bolesnom sinu nije mogla čekati povoljnije okolnosti.
Majčina svakodnevica između bolesti, neimaštine i borbe za osnovne potrebe
Đurđinin sin Dejan ima trideset godina i suočava se s ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog kojih mu je potrebna pomoć u svakodnevnom životu. Briga o njegovom zdravlju uključuje nabavku lijekova i pružanje stalne pažnje, zbog čega majka veliki dio vremena provodi uz njega. Takve obaveze dodatno otežavaju mogućnost pronalaska redovnog zaposlenja.
Njeni povremeni prihodi zavisili su od poslova koje je uspijevala pronaći. Prema ranijim izjavama koje prenose mediji, za dva sata čišćenja nekada bi dobila svega 30 konvertibilnih maraka. Od tog iznosa trebalo je osigurati namirnice, lijekove i druge neophodne potrepštine, što je značilo da je svaki trošak morala pažljivo odmjeravati.
Kada novca nije bilo dovoljno, prednost je davala sinu. Novinarima je ispričala da je nastojala jesti manje kako bi Dejanu ostalo više hrane. Njena odluka nije proizlazila iz želje za štednjom, već iz okolnosti u kojima nije mogla istovremeno zadovoljiti sve potrebe porodice.
Takva svakodnevica ostavljala joj je veoma malo prostora za vlastite potrebe. Između povremenog rada, kućanskih poslova i brige o sinu, morala je razmišljati i o tome kako nabaviti ogrjev za zimu. Nedostatak redovnih primanja značio je da se osnovna pitanja porodične sigurnosti nisu mogla riješiti dugoročnim planiranjem.
POZADINA DOGAĐAJA
Đurđina Prerad Simić samohrana je majka dvoje djece koja živi u banjalučkom naselju Drakulići. Njen tridesetogodišnji sin Dejan teško je bolestan i zahtijeva svakodnevnu njegu. Porodica se godinama suočavala s nedostatkom stabilnih prihoda, hrane, lijekova i ogrjeva, dok je porodična kuća punih sedam godina bila bez električne energije.
Život bez struje dodatno je pogoršavao ionako teške uslove. Đurđina nije mogla koristiti veš-mašinu, pa je morala tražiti druga rješenja za održavanje odjeće. Prema njenom svjedočenju, odlazila je do česama u blizini groblja, gdje je ručno prala veš.
Za taj posao najčešće je birala predvečerje, kada je na tom mjestu bilo manje prolaznika. Pranje odjeće tako je postalo još jedna obaveza koja je zahtijevala odlazak iz kuće i dodatni fizički napor. Istovremeno je morala voditi računa o Dejanu, čije zdravstvene potrebe nisu prestajale zbog problema s kojima se porodica suočavala.
U takvim okolnostima i najobičniji kućanski poslovi imali su drugačiju težinu. Nedostatak električnih uređaja značio je više ručnog rada, dok je odsustvo rasvjete otežavalo obavljanje aktivnosti tokom večeri. Đurđina je godinama prilagođavala život onome što je imala, pokušavajući održati domaćinstvo i zaštititi sina koliko su joj mogućnosti dopuštale.
Objavljivanje njene priče pokrenulo je pomoć i povratak električne energije
Nakon što su informacije o Đurđininom životu postale dostupne javnosti, počele su pristizati reakcije ljudi koji su željeli pomoći. Njena priča privukla je pažnju zbog dugogodišnjeg nedostatka osnovnih uslova za život, ali i zbog činjenice da je istovremeno brinula o teško bolesnom članu porodice.

Prema medijskim izvještajima, među kojima su informacije Nezavisnih novina prenesene na portalu Kuhinjica.ba, važna promjena dogodila se 13. novembra 2026. godine. Tog dana radnici Elektrokrajine izašli su na teren i ponovo priključili Đurđininu porodičnu kuću na elektrodistributivnu mrežu.
Za porodicu je to predstavljalo završetak sedmogodišnjeg perioda bez električne energije. Rasvjeta i mogućnost korištenja kućanskih aparata ponovo su postale dostupne, čime je uklonjen jedan od velikih problema koji su Đurđini otežavali svakodnevni život. Posebno je značajno što se promjena dogodila nakon što su njene okolnosti postale poznate široj javnosti.
VAŽAN TRENUTAK
Radnici Elektrokrajine 13. novembra 2026. godine ponovo su priključili Đurđininu kuću na električnu mrežu. Nakon sedam godina bez struje, porodica je dobila mogućnost korištenja rasvjete i električnih uređaja, što je predstavljalo značajno olakšanje u svakodnevnoj brizi o domaćinstvu i bolesnom sinu.
Iako je priključenje riješilo važan problem, Đurđinina situacija nije se preko noći potpuno promijenila. I dalje je morala pronaći način da osigura redovna primanja, lijekove, hranu i ogrjev. Dejanovo zdravstveno stanje zahtijevalo je nastavak svakodnevne njege, a povremeni poslovi nisu pružali dovoljnu finansijsku sigurnost.
Dodatne poteškoće predstavljala su ranija dugovanja za električnu energiju. Prema objavljenim informacijama, zbog tih obaveza bankovni računi bili su blokirani, dok su nadležni pokušavali pronaći odgovarajuće rješenje. Zbog toga je povratak struje, iako važan, bio samo jedan dio problema s kojima se porodica suočavala.
U izvještajima o Đurđininoj situaciji spominje se i komšinica koja je nastojala pomoći porodici. Ona je naglasila koliko bi Đurđini značilo stalno zaposlenje. Redovan prihod omogućio bi joj da lakše planira kupovinu osnovnih potrepština i podmirivanje obaveza, umjesto oslanjanja na povremene poslove čija zarada nije bila predvidiva.
Sedam godina mraka ostavilo je naviku koju nije odmah mogla promijeniti
Jedan od najupečatljivijih detalja Đurđinine priče pojavio se tek nakon što je električna energija vraćena. Godinama je bila naviknuta da prostorije osvjetljava uz pomoć lampe na mobilnom telefonu. Taj postupak postao je toliko uobičajen da ga je nastavila ponavljati i kada više nije bio potreban.
Prema njenom svjedočenju koje su prenijeli mediji, ponekad bi ušla u prostoriju i automatski posegnula za telefonom kako bi uključila lampu. Tek nekoliko trenutaka kasnije sjetila bi se da sada može jednostavno upaliti svjetlo na prekidaču. Sedam godina prilagođavanja životu bez električne energije ostavilo je trag u njenim svakodnevnim postupcima.
Takva navika dovoljno govori o dužini perioda tokom kojeg je morala živjeti bez osnovnih pogodnosti. Ono što je drugim domaćinstvima redovan dio dana, za Đurđinu je dugo bilo nedostupno. Čak i nakon što su se uslovi promijenili, njeni postupci još su odražavali raniju svakodnevicu.
Povratak električne energije omogućio joj je da dio kućanskih obaveza obavlja jednostavnije. Ipak, godine provedene u takvim okolnostima nisu se mogle svesti samo na problem rasvjete. Nedostatak struje bio je povezan s mnogo širim teškoćama, od održavanja domaćinstva do stalne potrebe da se osiguraju osnovne životne potrepštine.
ŠIRA SLIKA
Đurđinina priča otvara pitanje položaja porodica koje istovremeno žive u siromaštvu i brinu o teško bolesnim članovima domaćinstva. Povratak električne energije značajno je olakšao jedan dio svakodnevice, ali nije uklonio potrebu za stabilnim prihodima, medicinskom njegom i osnovnim potrepštinama. Njena situacija pokazuje koliko se različite životne teškoće mogu međusobno povezivati i otežavati pronalazak trajnog rješenja.
Porodici su i nakon priključenja struje potrebni sigurniji uslovi za život
Pitanje zaposlenja ostaje među najvažnijim izazovima za Đurđinu. Njeni dosadašnji poslovi bili su povremeni, a briga o sinu zahtijeva mnogo vremena i pažnje. Bez redovnih prihoda teško je planirati nabavku lijekova, hrane i ogrjeva, posebno kada se porodične potrebe ne mogu odgoditi.
Posebnu važnost ima i nastavak odgovarajuće njege za Dejana. Njegovo zdravstveno stanje, prema objavljenim informacijama, zahtijeva stalnu podršku, zbog čega majka teško može uskladiti sve porodične obaveze s pronalaskom posla. Pomoć u njegovoj njezi mogla bi imati značajnu ulogu u olakšavanju svakodnevnog života porodice.
Rješavanje ranijih dugovanja također ostaje otvoreno pitanje. Iako je kuća ponovo priključena na mrežu, finansijske obaveze nastale u prethodnom periodu nisu automatski nestale. Prema medijskim navodima, radilo se na pronalasku načina da se taj problem riješi, ali dostupne informacije ne potvrđuju da je postupak u potpunosti završen.
Za Đurđinu je 13. novembar označio važnu promjenu nakon sedam godina života bez struje. Ipak, njen svakodnevni raspored i dalje je određen brigom o sinu i nastojanjem da osigura najosnovnije potrebe. Električna energija donijela je olakšanje, ali stabilnost porodice zavisi i od drugih pitanja koja još nisu riješena.

Posebno upečatljiv ostaje prizor majke koja, iako ponovo ima struju, po staroj navici uzima mobilni telefon kako bi osvijetlila prostoriju. Taj mali postupak povezuje sedam godina oskudice s novim okolnostima u kojima više ne mora živjeti bez rasvjete. Dok se postepeno privikava na promijenjene uslove u kući, pred njom ostaje svakodnevna odgovornost za bolesnog sina i potreba da porodici osigura sigurniju budućnost.















